Naši uzgajivači nemaju dobra iskustva sa klanicama, ali uzgoj svinja na danski način bi možda doneo boljitak. Još jedan sastanak u Sremskoj Mitrovici je samo potvrdio da nema zajedničkog interesa uzgajivača, klaničara i mega marketa. Stalno se pokušava na isti način i očekuje drugačiji rezultat – to NE MOŽE da se desi. Možda je rešenje u danskom modelu?

Da li je neko pitao potrošače šta bi oni želeli? Ne bi svi rekli da žele jeftinu šniclu ili viršlu, nego meso zdravstveno bezbedno uz cenu koja odgovara i uzgajivačima i potrošačima. Čini Vam se nelogično – pogledajte uvoz svinjskog mesa u Srbiju u avgustu i septembru 2019. godine – svaki put skoro po 5 miliona evra. Koliko je to domaćih svinja moglo da se otkupi i ponudi domaćem tržištu? Ako je cena u otkupu 1,1 evro za kilogram sami izračunajte. Sada proizvođači tvrde da proizvođačka cena iznosi 1,40 evra za kilogram. Gubitak od 0,35 evra po kilogramu će “zatvoriti” tovilišta svinja. U Nemačkoj je sada cena tovljenika 1,58 evra za kilogram i za dva meseca će uvoz mesa biti ekonomski neisplativo uvoznicima. Domaća proizvodnja će se prepoloviti. Kada se stanje na tržištu promeni tokom 2021. godine na jesen pošto će biti svinjsko meso na domaćem tržištu i da li će moći potrošači da ga kupe? Država će opet reći da tržište sve reguliše??? Nije baš tako.

Uzgoj svinja na danski način

Kako to rade u Danskoj, zemlji koja proizvodi više svinja godišnje nego što ima stanovnika – pet puta više. Sve je organizovano na 35.000 farmi koje proizvedu više od 28 miliona svinja godišnje. Mada je potrošnja svinjskog mesa na nivou od 50 kilograma po stanovniku, zato moraju ga izvoziti. Izvoze ga 60% od proizvedenog.

Sve počinje u institutima i državnim centrima i dvadeset domaćih nadzornih centara. Tu se razvija genetika koja daje rezultate visoko iznad proseka ostalih uzgajivača u zemljama EU. Po krmači je potrebno imati 30 prasadi godišnje dok je pokrenut i program da se taj broj poveća na 35.

Svi uzgajivači moraju imati školsko obrazovanje o savremenom sistemu uzgoja svinja, stalno se edukuju na seminarima i moraju biti član kooperative, zadruge ili trgovinskog udruženja. Tako je proizvođač (figurativno) i otkupljivač i vrši preradu mesa i trguje sa mesom i prerađevinama. Učestvuje svojim glasom u donošenju odluka (savetovan od zaposlenih stručnjaka za uzgoj, tehnologa u preradi, menadžera u prodaji…) i sve to uz jaku podršku države (niske kamate na kredite, savetnike sa instituta). Tako imaju zajednički cilj – prodati uz profit, uz minimalne proizvodne troškove i primenu naučnih saznanja koja to omogućuju.

Pročitajte i: Holandija zemlja čuda

Kooperative su nastale još u 14. veku i od tada su se usavršavale, rasle i postajale važan tržišni činilac. Prva zadruga je osnovana 1882. godine u mlekarstvu. Kupovali su mehanizaciju za sve u jednoj zadruzi (suviše su skupe za jedno gazdinstvo – šta mi radimo?), zatim osnivali zajedničke klanice, mlekare, mlinove… Jedan čovek, jedan glas. Rade zajedno. Isti je cilj, pomažu se ali i kontrolišu, zajednički se pojavljuju na tržištima, ali svakog momenta znaju šta je čije. “Danska kruna” u svinjarstvu preradi više od 80% svinja iz Danske.

Uzgoj svinja na danski način

Kako je kod nas? Mega marketi objavljuju rasprodaje mesa koje zadovoljava samo minimalne standarda, klaničari daju loše uslove kooperacije i onda sami organizuju tov i povećavaju svoje troškove kapitala (angažuju više novčanih sredstava nego kada bi organizovali fer kooperaciju). Time “zarobljavaju” novčana sredstva koja bi mogla biti “obrnuta” više puta sa kooperantima i snižavaju svoje troškove (koliko je potrebno novca dok iznajme ili kupe stara tovilišta, dovedu ih na nivo savremenog uzgoja, vrlo je važno što zaposle mnogo manje ljudi nego što bi bilo kooperanata koji bi mogli da izdržavaju svoju porodicu i plaćaju doprinose državi).

Uzgajivači se stalno udružuju i stalno nešto “ne štima” u lancu od tova do klanice, ali nema vertikalnog povezivanja – da sami organizuju svoje lance od proizvodnje svinja do gotovih proizvoda. Nužna je podrška naučnih instituta radi postizanja visokog genetskog nivoa, stalna obuka uzgajivača i sredstva od države da ožive stara zapuštena uzgajališta i sami stanu na svoje noge. Neka vraćaju sredstva na desetinu godina uz minimalne kamate, ali uz obavezu da zaposle stručni menadžment – to je održiv koncept.

Da li će najavljen izvoz podstaći novi način organizacije ili stara politika “daj šta daš danas, za sutra ćemo videti”. Koliko mi možemo da izvezemo u Kinu? Govori se o 50.000 tona, ali to je sada, kada afrička kuga svinja desetkuje svinjarstvo u Kini. Ne sede oni besposleni, uvoze krmače iz Danske za novi ciklus proizvodnje i 2021. godine će ponovo biti “na nogama” i tada će nas veliki izvoznici iz EU istisnuti sa tržišta (ako i nešto izvezemo 2020. godine). Danska izveze godišnje u Kinu svinjetine u vrednosti od milijardu US dolara.

Setite se šta je bilo sa izvozom jabuka, potrajalo je 5 godina i sada nam je Moldavija “otela” tržište. Rusija očekuje da za tri godine, kada stignu na optimalan rod njihovi novi savremeni jabučnjaci, da će uvoz biti još više smanjen. U Rusiji je 2019. godine proizvedeno 1,13 miliona tona a uvoz je smanjen za 8%. Šta će naši uzgajivači? Moraju deo roda da prerađuju jer neće imati kome prodati jabuku bez novih tržišta EU i arapskih zemalja.

Valja na vreme pokrenuti novi sistem uzgoja i vertikalnu povezanost da opet “ne zakasnimo” na izvozno tržište koje raste i da nam neko drugi ne “otme” kupca.

Petar Jovičić